nove fotografije sa probe

I konje ubijaju, zar ne?

Premijera
OdštampajOdštampaj

"Roman Horasa Mekoja, smešten u vreme Velike Depresije u SAD, atmosferom, radnjom i idejom odražava izvitoperenje socijalne svesti, kako u Americi zahvaćenoj ekonomskom (ali i duhovnom, kolektivnom i individualnom) krizom, tako i u predratnoj Evropi čije su se društvene, ekonomske i umetničke prilike reperkutovale i na američko podneblje. Radnja zaokružena idejom da ljudi osiromašene časti i ljudskosti u očajničkoj borbi za preživljavanjem neprekidno igraju i trče proizvodeći "zabavu za narod", dok oni koji se vraćaju čovečnosti ubijaju i bivaju ubijeni, ima u sebi nečega gotovo antičkog (setićemo se Kreonta koji zabranjuje sahranu mrtvima, istovremeno sahranjujući žive). Nekoliko istoričara opisuje trenutak presudan za izlazak Amerike iz Velike Depresije kao onaj u kome su Amerikanci počeli da se umivaju i briju komadićima jeftinih sapuna, trenutak u kome su počeli da krpe krhotine svoje odeće, u kome su ponovo poželeli da "deluju kao ljudi". Ubistvo u romanu Horasa Mekoja „I konje ubijaju, zar ne?“ ukazuje upravo na neophodnost takvog trenutka. Svakako najpopularniji roman ovog autora pripada žanru noara ili „crne književnosti“ (kome su pripadala i dela autora poput Rejmonda Čendlera / Raymond Chandler ili Dešaela Hemeta / Dashiell Hamett) i korespondira sa aktuelnim trenutkom, ne samo zbog kulturnog nihilizma u kome funkcionišu medijske pojave poput rijalitija, nego i zbog generalne krize individulnog i kolektivnog sistema vrednosti kao što su pojačane potrebe za kratkotrajnom slavom i ubrzanim bogaćenjem po cenu rušenja granica pristojnosti i čovečnosti. 

Tumačenjem nekoliko ključnih karaktera iz romana, glumci ove predstave vode nas kroz sećanje Roberta Sajvertina na nehumano takmičenje izdržljivosti u kome je učestvovao zbog malo sendviča i bedne novčane nadoknade.  Dočaravaju nam svet izokrenutih moralnih normi, izvrnut poput čarape. U takvom svetu ples i pokret kreiraju atmosferu duhovne ukočenosti i stagnacije, umetnosti koja može da se razvija najviše i samo na distanci od masovne trke za opstankom."

Dramaturg Milica Konstantinović

Fotografije:  Vladmir Nešović