Robertom Boškovićem

Posle dve i po godine se vraćate mjuziklu Poslednjih 5 godina u obnovi predstave, kako sad izgleda rad sa novom podelom?

Da, poslije godinu dana od premijere Pariskog života, a dvije godine od premijere Posljednjih 5 godina bilo je jako uzbudljivo i imao sam osjećaj da smo dobili novu priliku, naravno sa novim ljudima da ispravimo sve one strahove, sve one tamne trenutke kroz koje smo prolazili kada je te godine izašla premijera Posljednjih 5 godina. Dobiti novi ansambl, gotovo dva nova kasta je isto kao da radite predstavu ispočetka to su potpuno 4 različite osobe i 4 različite individue. Također , moram napomenuti da imamo kompletni novi baletni ansambl tako da je ova nova predstava definitivno jedno osvježenje i novi trenuci koje pozorišna publika do sada nije vidjela.

Glavni likovi Kejti i Džejmi prolaze kroz različita emotivna stanja u razmaku od 5 godina, kojim sredstvima glumci-pevači prikazuju emocionalne dubine likova u predstavi?

Ova predstava je definitivno roller coster emocija od hiper sreće do teške depresije i naravno sredine života koja pokazuje one svakodnevne situacije u vezi, braku i životu jednog para. Za glumce i pjevače u ovoj predstavi posegnuo sam režiskoj metodi Stanislavskog jer to je jedini način kako se ova predstava može i mora raditi. Tako da svako emociju koju vidite na sceni je izvučena iz samih glumaca, jako je iskrena i njihova je. Jako je teško režirati ovu predstavu jer priča ove predstave ide od ženskog lika od kraja veze prema početku veze, a priča muškog lika ide od upoznavanja do prekida veze. Samim time jako je teško bilo režirati i voditi glumce da bi shvatila publika što se na sceni događa ali siguran sam da smo uspjeli jer publika uživa u svakom trenutku.

S obzirom da priča prati dva vremenska toka istovremeno kako ste rešili vremenske skokove?

Vremenski skokovi su jako ja bih rekao logično, barem meni, jednostavno riješeni kostimom, tako da je osoba koja je u negativnoj emociji u sivim tonovima, dokle je njen partner koji je u pozitivnoj emociji u boji. Isto tako osobu koja je u negativno emociji prate reflektori bijele boje odnosno boje neona.

Koliko je muzika Jasona Roberta Browna inspirativna i plastična u prikazivanju emotivnih stanja glavnih junaka?

Nakon par muzičkih minuta shvatiš da je autor toliko pametno i toliko pažljivo napisao svaku notu, svaku temu, tako da sam siguran da je autor glumcima samo pomogao da pojačaju svoju interpretaciju. U mjuziklu se može čuti latino, jazz, pop rock i svaka ta kategorija je određena muzički za svaku emociju. Isto tako moram napomenuti da je maestra Vesna Šouc toliko genijalno sastavila naš bend sa vrhunskim muzičarima, i rad sa njom onda, a i danas mi je samo pomogao da ova predstava bude ovako genijalana I moram joj se ovako javno zahvaliti. Isto tako moram reći da koreograf Milica Cerović napravila odlične koreografije koje samo pojačavaju i pokazuju kvalitete glumca i scene.

Koje poruke ili emocije se nadate da će publika poneti sa sobom nakon gledanja ove predstave?

Pa generalno ja bih volio da publika  koja izađe sa ove predstave shvati što je to ljubav , da se za ljubav treba boriti, da je ljubav jedina stvar u životu i da je ljubav istina. Ali isto tako sam siguran da će se svako u publici zapitati da li je u redu ako nešto krivo radi svom partneru. Volio bih da shvate da jedino istina može pobijediti zlo.

Ponovo ste vratili operetu na scenu Madlenianuma, čak dve predstave (Vesela udovica i Pariski život) u vašoj režiji se igraju na našoj sceni, šta mislite koja je tajna uspeha ovog žanra za koga se traži karta više?

Da dvije operete se igraju u Madlenianumu. Da budem iskren tajna je to što pozorište Madlenianum I gospođa Madlena Zepter i gospodin Andreja Rackov daju meni i svim umjetnicima toliku podršku i vjetar u leđa da bi bilo čudno da se ne traži karta više. Jedino u ovom pozorištu se cijeni I čuva predstava i svaka osoba iz tog pozorišta živi i voli te predstave tako da sam siguran da ta kvaliteta može opstati jedino u pozorištu Madlenianum.

Razgovor vodila Tatijana Rapp