Intervju sa Mladenom Gavran

Mladena Gavran glumica i supruga pisca Mire Gavrana, koju ćemo gledati  25. oktobra u 11 različitih uloga u monokomediji HOTEL BABILON, u okviru prvog GAVRAN FESTA kod nas. Rođena je u Varaždinu. Srednju muzičku školu (violina) pohađala je u rodnom gradu. Diplomirala je glumu 1988. godine na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti. Glumila je u varaždinskom HNK-u, i bila njegov član jednu sezonu, a potom u Teatru u gostima, Histrionima, Popularnom kazalištu Ive Serdara, Gradskom kazalištu „Komedija“, Epilog Teatru i u Teatru GAVRAN. Od 1991. do 2005. godine bila je članica ansambla Teatra ITD. S putujućim teatrima obišla je stotine gradova u Hrvatskoj i inostranstvu. Na televiziji i filmu odigrala je desetak uloga. Pet puta je nagrađena kao vrsna komičarka na Danima satire za uloge ostvarene u predstavama DELOŽACIJA, CABARET ITD, VESELI ČETVEROKUT , HOTEL BABILON i LJUBICA. Dvostruki je dobitnik Nagrade „Fabijan Šovagović“ na Festivalu glumca u Vinkovcima za uloge ostvarene u predstavama SVE O ŽENAMA i HOTEL BABILON. Monodrama HOTEL BABILON osvojila je i Nagradu publike na Festivalu „Zlatni lav“ u Umagu, dok je za interpretaciju LJUBICE proglašena „Najhistrionkom“. Za ulogu Geteove Ifigenije nagrađena je Nagradom „Veljko Maričić“ za glavnu žensku ulogu na Festivalu malih scena u Rijeci. Značajnije uloge ostvarila je još i u predstavama TIT ANDRONIK, TOP GIRLS , BEGOVIĆ CABARET, ZABRANJENO SMIJANJE i PAPUČARI. Za dvanaest uloga odigranih u monokomediji NAJLUĐA PREDSTAVA NA SVIJETU Mladena Gavran je dobila godišnju Nagradu „Vladimir Nazor“. 

Zajedno ste sa suprugom Mirom Gavranom osnovali Teatar Gavran, u kojem se igraju njegovi komadi, a Vi glumite, sada je u njemu i vaš sin Jakov. Kako funkcioniše ovo porodično pozorište?

Svo troje živimo iznimno dinamičnim životom. Teatar GAVRAN postoji već osamnaest godina pa godišnje imamo jednu premijeru za odrasle i stotinjak repriza, a prije tri godine smo pokrenuli i dječju scenu na kojoj također napravimo  jednu premijeru za djecu i pedesetak repriza. Nama su se naš privatni i profesionalni život isprepleli i više ih ni ne pokušavamo dijeliti. Teatar i sve ono oko njega , za nas je to prirodno okruženje, gotovo da ne možemo zamisliti drugačiji život. U okruženju s kreativnim osobama čovjek postaje kreativan, mi jedni drugoga u obitelji potičemo na kreativnost, kao što nas na kreativnost potiču i naše kolege glumci, redatelji, kostimografi, scenski radnici...Život u teatru i za teatar uz sve poteškoće nosi neku ljepotu, koju ne bismo bili spremni mjenjati ni za kakav drugi život.

Komad Hotel Babilon je vaša prva produkcija, igran je preko 250 puta i još uvek je na repertoaru, koja je tajna uspeha ovog komada?

Mislim da publika voli glumačke transformacije, voli vidjeti kako se glumac oznoji, a u tih sat i dvadeset koliko traje predstava ja im pružim jedanaest različitih simpatičnih likova oba spola, različite starosti. Ta je priča natopljena humorom i emocijama, a to je ono u čemu gledatelji istinski uživaju. Dva puta sam napravila višegodišnju  pauzu i mislila da više neću igrati tu predstavu, ali su me prijatelji i krajem prošle godine ponovno nagovorili da je obnovim i moram priznati da mi je drago zbog toga.

Ovo je Gavranfest broj 11, šta mislite zašto su tekstovi vašeg supruga toliko popularni da mu organizuju čitave festivale?

Zato što Miro piše priče koje su natopljene životom, njegovi junaci su nam prepoznatljivi, glumci vole igrati bogate i ranjive likove, publika voli taj optimizam i afirmativni odnos prema životu koji se osjeti i u Mirinim ozbiljnim dramama i u komedijama. Njegovi tekstovi nose univerzalne humane poruke i zato ih rado izvode na svim kontinentima od Los Angelesa i Buenos Airesa do Moskve, Mumbaia, Pariza, Sofije, Praga, Beograda, Bratislave, Varšave, Sidneja, Beča...Miro se ne boji jednostavnosti, humora, emocije, a to vole i glumci i publika i ponajbolji redatelji.

Slogan našeg Gavran festa je “Smeh je lek”, kao glumica koja igra komediju i koja je za nju osvajala brojne nagrade da li mislite da li je u ovim teškim vremenima komedija izgubila smisao?

Taj slogan je predivan i ja ga rado potpisujem i kao misao koju kao glumica mogu braniti. Što su teža vremena, smijeh nam je potrebniji, čak i psiholozi tvrde da ako se čovjek pet do deset puta nasmije tokom dana da će se riješiti nakupljenog stresa. Tako da bi psihijatri trebali bolesnicima prepisivati umjesto ljekova odlazak u teatar na duhovite predstave.

Kako jedno privatno pozorište da opstane u doba pandemije, kada je nesigurno da li će uopšte moći igrati predstave?

Doista je ovo teška "prestupna" godina, ali pregurali smo u životu i teže situacije , pa vjerujem da ćemo se i iz ovoga izvući uz pomoć naše vjerne publike. A računamo i na pomoć državnih i gradskih resora zaduženih za kulturu, naime u manjim zemljama se kultura, obrazovanje i zdravstvo ne smiju prepustiti divljem tržištu...usudjujem se reći da se zdravlje društvenog života u nekoj zemlji treba procjenjivati upravo po tome koliku brigu za kulturu, obrazovanje i zdravstvo pokazuje ta zemlja...Kako smo mi mali putujući teatar na oko smo ranjiviji od velikih institucionalnih gradskih i državnih teatara, ali smo istovremeno i fleksibilniji i lakše se i brže prilagodimo otežanim okolnostima. Zadnjih mjeseci za sve poslove imamo i plan B...ali evo: ovih dana smo imali nekoliko gostovanja po Hrvatskoj, te jedno u Mariboru, jedno u Mostaru, a do kraja godine nas pored Beograda očekuju i gostovanja u Augsburgu i Beču. Izgurat ćemo nekako unatoč svemu.

Da li postoji neka uloga u komadima vašeg supruga koju priželjkujete da igrate?

Dugo vremena sam željela da Miro napiše komad u kome bih igrala s našim sinom...i evo to mi se ostvarilo, upravo su u toku probe za Mirinu komediju "Na kavici u podne" u kojoj su junaci majka i sin, riječ je o toploj, nježnoj priči koja prati majku i sina kroz dugih 21 godinu kroz sedam scena, radnja počne 1998.a završi 2019.godine. A da bi predstava bila sto posto obiteljska Miro ju je odlučio sam režirati, što nije radio dugih četvrt stoljeća, zadnji puta je režirao daleke 1995.godine dramu "Kad umire glumac" u kojoj su s puno uspjeha igrali naši veliki glumci Pero Kvrgić i Vjeročka Žagar Nardelli.  Dakle moj glumački san se ostvaruje i nadam se da ćemo do kraja godine izići predpremijerno s ovom predstavom, a premijeru ćemo napraviti u maloj dvorani LISINSKI od 300 mjesta gdje je Teatar GAVRAN stalni gost već godinama.