Intervju sa Radom Đuričin

OdštampajOdštampaj

DAMA SA OSMEHOM

Prepoznatljiva po svom čarobnom osmehu i nepresušnoj energiji kojima pleni, glumica Rada Đuričin je preko šezdeset godina na "daskama koje život znače". Profesionalnu karijeru je započela davne 1958. godine kao Ana Frank u istoimenoj drami u Narodnom pozorištu u Beogradu, a od 1959. je stalni član JDP-a. Dobitnica je nagrade "Zlatni ćuran" za životno delo.
Svoj prepoznatljiv stil i eleganciju, kao i zarazni optimizam nosi sa lakoćom, pa ni ne čudi što ušla u knjigu "Ikone stila", u izdanju Zepter Book-a gde su navedene najeminetnije Srpkinje koje se izdvajaju po svojoj lepoti, ali i autentičnosti. U Operi i teatru Madlenianumu već deset godina igra predstavu po tekstovima Mome Kapora "Halo Beograd"; Rada je ovaj kabare priredila i igra ga sa kolegama Vladom Rackovićem i Borisom Pingovićem, kao omaž svom velikom prijatelju sa kojim je veže prijateljstvo još od studentskih dana i koji ćemo ponovo moći da gledamo 18. februara na Velikoj sceni.
Već dugi niz godina igrate tekstove Mome Kapora, na našoj sceni "Halo Beograd", otkrijte nam tajnu dugovečnosti ovih predstava, šta je to što najviše privlači publiku, kako se Vi osećate igrajući ovaj kabare?

Kapor je jedan od onih pisaca za koje se kaže - “Reč mi je uzeo iz usta”. Piše jednostavno i razumljivo, svakom blisko, a neponovljivo. Naša saradnja počela je sa Kaporovim komadom “Kraj vikenda”, koji smo 
Miša Janketić i ja, u JDP-U i na mnogim scenami u Jugoslaviji i svetu, igrali više od 500 puta. Potom je došla predstava “011", pa "Kabare Embargo”, kao i TV serije “Mali oglasi” i “Kabare “011”, za koje sam dramatizovala Kaporove priče. Kao omaž Momi Kaporu, posle njegovog odlaska, priredila sam predstavu “Halo, Beograd”, sa Borisom Pingovićem i Vladom Rackovićem. I, evo, već deset godina ta predstava živi na Maloj sceni Madlenianuma. Na radost našu, a verujem i publike.
 

Za Momu Kapora Vas veže decenijsko prijateljstvo, znate se još od studentskih dana, šta je kod njega bilo najdragocenije?
Iz vremena studija pamtim njegovu priču o našem prvom susretu, koju je često ponavljao. Kako ja, studentkinja Pozorišne akademije, dolazim na Likovnu akademiju da recitujem. On me tamo sa nestrpljenjem očekuje i pri tom ispija više čašica ruma. U trenutku kad se ja tamo pojavljujem, u Unrinom zelenom kaputu, njega, omamljenog od ruma, upravo iznose. Vidi me iz žablje perspektive. Kapor je bio beskrajno duhovit i uživao je da nasmeje sagovornike. U njegovim šalama nikad nije bilo zla i cinizma. “Pomozi mi , Bože, da nikoga ne zamrzim” - govorio je. Bio je čovek života, ljubitelj hrane, pića i druženja. Sa smehom je slušao one koji životu ne umeju da daju nešto drugo, sem lekcija. "Devizni ulog  nije mi  zarobljen u bankama - pričao je. Ostao mi je širom sveta kod raznih kelnera.” Iako hedonista, kad god su to prilike dozvoljavale, Kapor je  bio i izuzetno vredan. Nije mogao ni dan da prodje, a da ne slika ili ne  piše.
 

Pre pandemije ste imali na našoj sceni premijeru komada "Nana", kako je igrati komad nastao po velikom klasičnom delu, u brojnom ansamblu, gde je puno mladih glumaca, ali i Vaš najstariji kolega Vlasta Velisavljević?
Lepo je biti deo velikog ansambla i raditi predstavu čuvenog klasika Zole, u režiji Ivane Vujić. Lepo je biti okružen sa toliko darovitih mladih glumaca, na čelu sa sjajnom Tamarom Aleksić, u ulozi Nane. I uz to imati podršku starog druga Vlaste Velisavljevića, sa kojim sam 43 godine igrala u kultnoj  “Bubi u uhu” u JDP- u. Jedva čekamo da se smiri korona i da sa veseljem nastavimo život ove zanimljive predstave.
 
Čekajući na našoj sceni komad "Nana" koji je premijerno odigrala 2019. godine, Rada Đuričin sa osmehom daje savet za ova složena vremena: Biće kako je sudjeno, ne vredi plašiti se. Nosi masku, drži distancu, primi vakcine. To radim i smejem se. Sebi, uglavnom. I jedva čekám da opet počnemo da igramo. Baš sam se uželela.
 
Razgovor vodila Tatijana Rapp