Intervju sa Tihomirom Stanićem

OdštampajOdštampaj

ANDRIĆ PO LIKU I DUŠI

Tihomir Stanić je jedan od retkih glumaca koji može sam na sceni, uz minimalnu scenografiju i rekvizite, da netrmice drži pažnju publike govoreći monodramu, pogotovo kad je u pitanju delo kakav je roman Na Drini ćuprija. Dok ga slušate pred vama se živo ređaju slike višegradske kasabe, usred koje raste veličanstven most, simbol sećanja na poreklo, čujete jecaje majki koje su ispratile svoju decu u sapima dok ih odvode janjičari u daleki Istambul. Bilo da igra u učionici pred par preostalih đaka u srpskoj enklavi na Kosovu ili pred prepunom Velikom salom Madlenianuma, kako se zbilo pre neki dan, u nedelju, u podne, u sred korone, gromoglasan aplauz i emocije koje izaziva Tikino tumačenje klasika i istorijskih likova, ovog veličanstvenog glumca svrstava u velikane našeg glumišta.

 

Već dvadeset godina igrate Andrića: njegov roman Na Drini ćuprija, nedavno ste snimili seriju o segmentu njegovog života, sada ste zaokupljenim novim projektom koji se tiče Andrića, odkud ta fascinacija našim jedinim nobelovcem?

Svaki put dok govorim delove iz romana Na Drini ćuprija,koje sam sa dr. Ljiljanom Mrkić Popović uobličio u celinu prilkladnu za pripovedanje, otkrivam iznova mudrost, lepotu stila i jezika i sa istinski divljenjem pokušavam da svoj zanat stavim u službu te velike literature i poslužim kao instrument na kome će se odsvirati i dopreti do publike. Sticajem srećnih okolnosti pojavio sam se u nekoliko televizijskih drama i filmova u liku Ive Andrića i zainteresovao sam se kako za njegovo stvaralaštvo tako i za dostojansvenost kojom je svoj život posvetio i podredio svom delu. Na dan njegove smrti sam kao gimnazijalac napisao pismeni zadatak iz srpskohrvatskog jezika i pošto je bio odlično ocenjen, hvaljen i čitan i po drugim odelenjima u školi, bio sam veoma ponosan. Serijom Nobelovac, koju planiram da snimim povodom šezdesetogodišnjice dodele Nobelove nagrade Ivi Andriću, pokušaću da zajedno sa drugim autorima istražim šta je ta “crna pruga” u Andrićevim grudima i “nelagodnost” koju otklanja gradeći svoje literarno delo.

 

U jednom intervjuu ste rekli da Vam je igranje romana Na Drini ćuprija promenilo život, kako?

”Glumački poziv je najteži i najbedniji od svih poziva....” kaže Andrić u Razgovoru sa Gojom. Postoje periodi kada se u našem društvu, pozorištu, filmu tretiraju toliko trivijalni i besmisleni sadržaji i teme i to na način koji smisao ovog poziva potpuno dovode u pitanje i izmedju odluke da potpuno napustim ovu profesiju ili da sam odaberem sadržaje kojih se neću stideti ja sam izabrao ovo drugo.To mi je dalo slobodu i mogućnost, da makar pred malobrojnom publikom, ostanem i opstanem glumac.

 

Često igrate istorijske likove, na našoj sceni Crnjanskog, Karamazova, kako ih spremate za scenu?

Uvek podredim svoj pristup dramskom delu u kome se takav lik pojavljuje i u situacijama i dogadjajima koje drama nudi pokušavam da pronadjem šta bi to moglo da bude zajedničko meni lično i impresiji koju kolektivno imamo o tim likovima. Pronadjem i po neki karakterističan detalj u izgledu ili gestu ili načinu govora i onda je sve na publici. Publika je ta koja na kraju, iz ponudjenog, uobliči i gradi te likove i u njihovom doživljaju oni ožive i postanu stvarni. Ponekad to uspe, ponekad i ne, ali taj proces je uzbudljiv i vredi sam po sebi.

 

Uprkos pandemiji i strahu od virusa niste prestali da igrate i snimate, koja Vas energija pokreće, zar nemate strah od bolesti? 

Takva je to profesija. Nekad vam se nudi mnogo toga a nekad, bez ikakvog vidljivog razloga, zaobilaze vas uloge i beže drugima. Školovali su me tako da mogućnost igre mora biti nadredjena bolestima, umoru, apatiji, strahu, smrti i da smo dužni da igramo i kad to deluje nemoguće. Možda baš tada i naročito .



Kao profesor šta biste preporučili mladim kolegama, kako da grade stabilnu i uspešnu karijeru, a da sačuvaju sebe?

Sačuvati se je nemoguće. Što se više budu trošili to će u sebi nalaziti novu vatru koja razgoreva talenat i radost igre. I nije važno dosegnuti nego iznova pokušavati, a onda će i cilj i granica biti sve dalji i dalji i put sve duži. I da ponovo citiram Andrića: ”A sva je naša nada sa one strane.“

Fotografije: Miki Veličković