Dušan Kovačević

KUMOVI

Rezervacije i kupovina ulaznica
OdštampajOdštampaj

Tragikomedija Dušana Kovačevića u izvođenju Gradskog Kazališta Mali Princ Omiš

Igraju:
Marijan Grbavac
Ivana Giove Župa
Mate Tavrić
Gordana Kapić
Ana Vidošević
Redatelj Petar Buljević

O TEKSTOPISCU
U kratko smo vrijeme imali prigodu, u izvedbi omiškog gradskog kazališta Mali Princ, dvaput pogledati predstavu Kumovi, napravljenu prema tekstu Dušana Kovačevića, antologijskog srpskog pisca koji je jedan od najpoznatiji komediografa na ovim područjima. Dovoljno je samo se prisjetiti djela Balkanski špijun ili Maratonci trče počasni krug pa da vam zasvijetli pred očima iznimna, autorska estetika pomiješana s fantastičnim grotesknim tehnikalijama ovog zaista originalnog i neponovljivog dramskog pisca.
Riječ je riječ o čovjeku koji ima jasnu sliku tranzicijske stvarnosti pred sobom i ne boji se govoriti o suvremenoj stvarnosti pokazujući time kako ne želi idealizirati ni etnos niti trenutačnu društvenu stvarnost već se predstavlja kao čovjek istančana njuha za stvarnost u kojoj živi bez uljepšavanja i sa velikom dozom humora.


GLUMAČKA DRUŽINA
Petar Buljević: To je redatelj jasna izražavanja koji na najbolji način koristi mogućnosti svoje male družine ili ansambla. Pokazati ono iznutra i oslikati skrovite međutekstualne rakurse koji se nižu filmskom brzinom i postavljaju sijaset novih i svježih pitanja temeljna je odrednica režije ovog hrvatskog redatelja. Ne smijemo zaboraviti i grupu ljudi koja marljivo radi iza scene olakšavajući, kako gospodinu Buljeviću tako i cijeloj družini da se predstave realiziraju. Sve u svemu, ova mala skupina ljudi preuzima rizike sve zahtjevnijih tekstova na sebe pa bio to i tekst Kumova.
Kada je gluma u pitanju, pohvalimo najprije tumača glavne uloge gospodina Marijana Grbavca koji je na živahan i zabavan način utjelovio svoj lik kuma. U njemu nalazimo čovjeka koji je počeo razgovarati s jednim psom. Zapravo, njegovo stanje odražava dio svijeta u kojem se govori kako je čovjek koji ostane bez posla kao pas! On je izgubio posao i ne može se više pronaći. Izgubivši posao, izgubio je i svoj život, jer se cijeli život samo radio i to mu je bilo sve. Sada, bez posla, ostaje neshvaćen (bolje ga razumije pas nego čovjek), marginaliziran, manje vrijedan. U takvu stanju i njega više oduševljava pasji život, jer u situaciji u kojoj se našao, ljudi nisu pokazali razumijevanja - više ga je našao u jednom psu. Gospodin Grabovac uspio je na zabavan način odigrati lik u kojem je prikazao čovjeka koji je potisnuo svoje frustracije kada je ostao potpuno sam i bez posla. Premda je taj nedostatak posla posve promijenio život njemu i njegovoj obitelji, čini se kao netko tko se više bavi drugim stvarima, nego svojom stvarnošću. I to je naš glumac uspio odigrati odlično.
Ivana Giove Župa opet pronalazi sebe i u novoj ulozi, medicinske sestre. Pokazujue sebe u novom svjetlu: od frustrirane žene iz predstave Ja sam dama, kojoj je počelo sve “ići na živce” i koja sebi djeluje neostvarenom, preko ojađene i prestravljene Klitemnestre koja se suočava sa vlastitom smrću, do jednog tragikomičnog lika u predstavi Kumovi; lika koji naoko s lakoćom doživljava svijet oko sebe, da bi u suočavanju s isitnom izgubila tlo pod nogama. Takav je lik Ivana odglumila izvrsno, bez da se izgubi potrebna doza humora koja je ovakvoj predstavi nužna. Razvila je svoju ulogu od vesele i optimistične žene na početku predstave, do skrhane i od supruga izvarane i napuštene jadnice koja na kraju predstave ne može podnijeti vlastitu bol.
Ulogu inspektorice Lastavice tumači Ana Vidošević. Riječ je o jednoj interpretaciji u kojoj se naglašavanjem teksta i pokreta dobiva na komičnosti. Možemo kazati kako je mlada Ana Vidošević zadovoljila potrebe uloge i sa dosta je živosti odigrala svoj lik inspektorice koja je tipični proizvod sustava, državnog aparata: njezin lik radi po procedurama, želi biti uspješna- najbolja u svom poslu, pa pazi na detalje u istraživanju slučaja, i koristi veze i poznanstva sa ljudima (kao što je Vučko iz azila) kako bi došla do rješenja slučaja. Ona je prototip žene koja se ponaša kao “muškarača”, kod koje se gubi finoća ženstvenosti, koju zamjenjuje prodornost u poslu. Možemo kazati kako je na groteskan način, preko inspektorice Lastavice opisana žena koja posao i vlastitu karijeru pretpostavlja obitelji, svom životnom pozivu, a i ženstvenosti koja se gubi kada žena hoće biti nešto drugo, ili kada žena pokušava na “muški način”, korištenjem muških obrazaca ponašanja postići svoje ciljeve u životu.
Ulogu supruge tumači Gordana Kapić koja je na jedan nenametljiv način uspjela prikazati zabrinutost žene- kućanice kojoj se cijeli svijet ruši u malo vremena. Njezin se život mijenja od trenutka kada joj suprug gubi posao. Nestaje sigurnosti u njihovu životu, jer suprug nije više oslonac, a ona sama ne može podnijeti dramatične promjene na čovjeku s kojim je gradila jedan zajednički život. Na godišnjicu vjenčanja cijeli se njezin svijet razbio kada se muž vraća kući s pričom da razgovara s psom koji ga je spasio od vandala koji su ga gotovo ubili.Gordana Kapić je uspjela taj jad dezorijentirana života iznijeti u svom liku. Učinila je to bez da se impostira ulogama supruga i kume i u cijeloj predstavi to je jedini do kraja realističan lik.
Mladi i perspektivni glumac Mate Tavrić utjelovio je ulogu Vučka, čovjeka iz azila koji razumije govor pasa. Ulaskom na scenu Mate unosi toliko živosti, da nijedan od glumaca ne može ostati indiferentan na Matin utjecaj- svi živnu i predstava dobiva jednu neočekivanu akceleraciju i kvalitativni plus. U maniri velikih majstora glume, Mate glumi čudaka, čovjeka koji je bliži životinjama nego ljudima i koji bolje razumije životinje nego ljude. Tipičan je to čovjek kojeg je svijet udaljio od sebe, koji se ne nalazi s ljudima na “istoj valnoj dužini” i koji je na izvjestan način introvertiran. Tako povučen u svoj svijet, nalazi sebe među životinjama. Složit ćete se kako mnogi danas do životinja drže više nego do ljudi, jer su bili odbačeni od ljudi ili su se sami udaljili od njih. Stoga, u Matinu liku nalazimo mnoge koji bolje razumiju životinje od ljudi i radije se druže sa životinjama nego s ljudima, s kućnim ljubimcima nego s prijateljima.


O TEKSTU
Predstava se oslanja na jedan teskt koji je odličan! Jednostavno je odličan. A svaki tekst takve kvalitete ne može se na “prvi pogled” svakome svidjeti. Mišljenja će biti podijeljena, baš kao i kod prvog gledanja predstave. Reakcije nekih iz gledališta pokazivale su nezadovoljstvo tekstom. Budući da je riječ o tekstu na kojeg se ne može gledati samo površinski, smatram kako će prije biti da nisu dobro shvatili o čemu je riječ. Zaronimo malo dublje u tekst!
U predstavi je riječ o čovjeku koji je izgubio posao, i odjednom je shvatio da može komunicirati s psom koji njeguje drugačije vrijednosti, ako hoćete svježe moralne vrijednosti. Zapravo, shvatio je kako ga jedino taj pas dobro razumije na cijelome svijetu.
Živimo u stvarnosti u kojoj mnogi gube posao nakon duga i vjerna služenja nekom poduzeću. I kako bivaju nagrađeni za takvu vjernost? Često otkazom, i redovito nekim neprimjerenim postupanjem u godinama kada čovjek ne može više od sebe dati sve što može. Što se događa sa čovjekom koji je vjernost doživljavao kao jednu sastavnicu svoje stvarnosti bez koje se ne živi i radi normalno, kada izgubi posao? Biva izgubljen jer je za svoju vjernost redovito dobivao plaću, a ponekad i milost svoga “šefa”, a sada je za vjernost kažnjen, a ne nagrađen.
Što se događa sa psom koji vjerno služi gospodaru, a ovaj ga napusti? Biva izgubljen u svijetu i pokušava naći sredinu u kojoj će živjeti. Počinje lutati životom u potrazi za izgubljenom vjernošću. Takav je i čovjek kojeg izbace s posla nakon dugogodišnjeg vjernog služenja. “Mladim gospodarima firmi” ova vjernost ne znači ništa. Stoga se čovjek koji izgubi posao osjeća kao napušten pas!
Često čujemo izraz kako netko “živi kao pas”. Misli se na život čovjeka koji je izgubljen i dezorijentiran, jer je izgubio nekoga ili nešto što mu je davalo sigurnost i vezivalo ga uz samoga sebe.
Što se događa s napuštenim psom? Uglavnom se snalazi uz druge pse koji polako stvaraju čopor, u kojem se razumiju bolje međusobno. Današnjeg glavnog lika ne razumije žena, ne razumije sin, niti kuma, niti inspektorica Lastavica. Jedino ga razumije Žućo tj. pas s kojim se druži na ulici. Stoga, rado komunicira sa Žućom jezikom koji nitko drugi ne razumije.

Ljudi imaju sposobnost stvaranja svog meta jezika koji neće biti shvatljiv svima, i neće ga moći razumjeti svi ljudi. Razumjet će ga oni koji razumiju aktivnu supstancu tog meta jezika: život koji je učinio da se takvim jezikom govori. Ako se takav život ne živi, meta jezik se ne razumije. To otprilike izgleda ovako: žena glavnog lika ne proživljava dramu svoga supruga. Ona ga u osnovi ne razumije. Zapravo, površinski shvaća njegovu bol I izgubljenost, aliu dubini duše ne proživljava ono kroz što njezin suprug prolazi. Zato se i ljuti na njega, jer misli kako je “prolupao”, ali zapravo nije u stanju shvatiti što se s njim događa. Kako ne proživljava njegovu dramu “odbačene vjernosti” tako ne razumije jezik “psa”- meta jezik svoga supruga.
Ipak, proživljavati dramu odbačenosti zbog toga što netkovjernost ne prihvaća kao čin ljubavi I odanosti, nije garancija kako ćete postati osoba sa dubljim razumijevanjem stvarnosti. Možda ćete razumjeti neki meta-jezik odbačenih ljudi, ali nije rečeno kako ćete empatijski razumijeti svijet oko sebe. Upravo suprotno, možda ćete svijet gledati “psećim očima”. Može se dogoditi da vi čovjeku postanete pas, ali ne onaj vjerni, već onaj koji grize njegovu ljudskost.
Pogledajmo Žuću. Ispostavilo se kako je Žućo zapravo kum glavnog lika. Veliki prijatelj koji se zaljubio u neku “fuficu”, ženu lokalnog mafijaša i to platio glavom. Naravno, romantičari će kazati kako je riječ o ljubavi. Ipak, ne bi se složio s njima. Žućo iliti Kum je bio oženjen i napustio je svoju suprugu zbog ljubavnice. Prevario je onu koja ga je voljela. Ona je izdana, a Žućo pas nije bio vjeran.
Dobivamo sada jednu drugu sliku o psu I psećem životu. Ovaj Žućo je pogazio svoju vjernost, odbacivši ljubav i pristavši na nešto što će ga koštati ljudskosti ili ljudske duše. Stoga, nije pas samo onaj koji se osjeća napuštenim i izdanim, već je pas i onaj koji je izgubio svijest o pravim životnim vrijednostima. Psu ništa ne znači ljudskost.
Razmišljajmo sada o društvu u kojem živimo. Je li ono ljudsko? Znači li išta ljudskost ovom društvu? Ili je ono “pseće društvo” u kojem se ljudskost samo koristi za prepoznavanje među ljudima, ali vrijednosti su pogubljene i možemo se ponašati neljudski, pseći, jedan prema drugima? Puno se puta pitam o tome upropaštavaju li se ljudi namjerno u želji da postanu “psi”kako bi izgubili pojam o ljudskosti, a onda bi se lako njima moglo upravljati?Životna škola postaje škola dresure. Radi li se to taktički kako bi se lakše koristilo ljude dok trebaju i dok mogu, a onda ih se odbacilo u neku jeftinu štenaru. Pas je zadovoljan s malo, njemu ne treba velika plaća, njemu treba posao. Pas ne shvaća kakve su istinske ljudske vrijednsoti i ljudi ga ne cijene kao što cijene čovjeka. Stoga, ako čovjek izgubi svoje dostojanstvo, nemojmo se čuditi što ga netko tretira kao psa i odbacuje na margine pseće stvarnosti. Zapravo, taj čovjek, prihvativši “pseće” obrasce ponašanja i pseće čudoređe, sam sebe degradira do te mjere u kojoj ga ljudi više ne vide u svjetlu u kojem su ga vidjeli. Kao da nije isti čovjek i kao da je netko drugi. Na četiri noge stvari postaju pseći jasnije.
U takvom društvu, gdje se ljudske vrijednosti ne valoriziraju na ispravan način, gdje se sve izvrće naopako, gdje se jednom vjernost koristi kao vrlina, a drugi put se ista vjernost odbacuje, takvo društvo je “pseće”.Mnogi zaista žive kao “psi” kojima ljudske vrijednosti ne predstavljaju ništa. Mnogima u takvu društvu jedino bitno jest njihova banalna egzistencija tj. imaju li za hranu, za odjeću, za račune? Način na koji će dolaziti do toga nije im bitan. Mnogi ne biraju sredstva pa posežu za psećim, možda I vučjim metodama kako bi sebi osigurali trajanje pod kapom nebeskom. Neljudska tj. animalna utjelotvorenja dovode dogubitka ljudskog dostojanstva. U tu široku klasu “dresiranih pseta” spadaju ljudi koji rade bilo što za novac pa i glavni lik, jednako kao i odbačeni gospodin Vučko koji se izolirao od ljudi radeći posao koji je bliži psima nego ljudima.


Premda Vučko izgleda “pitomiji” od drugih ljudi, zapravo je riječ o potpuno izgubljenom čudaku koji ne mari za ljudsko i umjesto da se bori za svoje mjesto u ljudskom društvu, radije pristaje biti “kao pas”. Mnogi su spremni “biti kao psi” radi položaja u stranci, radi boljeg posla u firmi, radi nekog lažnog sjaja i ugleda u društvu, radi bijednog socijalnog statusa. To su ljudi koji se odriču svoje ljudskosti da bi živjeli. Tako, Vučko, koji je naizgled jedan pozitivac, zapravo je defetista, koji se nije uspio oprijeti životnim nedaćama. On je čovjek koji se prepustio i nije se borio za svoj status čovjeka nego se spustio na četiri noge, radije prihvaćajući hibridni život čovjeka koji ima sve osobine psa. Takvi su ljudi često smiješni i simpatični, ali zapravo su duboko povrijeđeni i nesretni jer čovjek treba biti čovjek i ništa manje od toga.
U “psećem” društvu u kojem nema stalnih vrijednosti koje naglašavaju dostojansto čovjeka potreban je korektiv. To je obično represivni apparat I zakonodavstvo. U predstavi nailazimo na gospođicu inspektoricu Lastavicu koja “sve radi prema procedurama”. Upravo tako funkcionira i današnje društvo: kada pokušate ostvariti neko svoje pravo, uvijek Vam se ispriječe procedure i postupci koji zapravo služe kako bi društvo zaštitilo od neljudskog ponašanja, a zapravo se često okreću upravo protiv ljudi. Tako Lastavica dovodi u opasnost cijelu obitelj samo da pokaže kako je ona stručnjak u procedure koja je ispravna. Na sličan način funkcioniraju mnogi danas koji na trenutak zaboravljaju na ono što je važno tj.važnije od njihove profesionalnosti. Lastavica je jedan od onih likova koji stvarnost gledaju kroz svoj posao, kroz prizmu uspješnosti, a do toga dolazi na zakonit način. No, ne propitkuje se jesu li zakoni i procedure važniji od ljudi? Njoj je najvažnije njezino priznanje krivnje. Isitna za nju nije problem, zalaže se za istinu ali ne shvaća kako istina može teško povrijediti ljude.
Tako djeluje bezosjećajno kada Kumu dovodi do njezine strašne isitne. Istraživanje inspektorice nema milosti za Kumu koja konačno mora prihvatiti da je izdana i prevarena. Njezina ljubav ju je prevarila, ponijela se prema njoj pseći i teško je povrijedila. U tom smislu, koliko god da žalimo glavnog lika zbog njegove nesretne sudbine, toliko ne odobravamo njegovo postupanje, jer se solidarizirao s psećim načinom postupanja,solidarizirao se je s kumom kojeg je prepoznao u psu. Solidarizirao se sa psećim životom.
Može se učiniti kako je ovo predstava o izgubljenom čovjeku koji je krenuo na neizvjesnu Odiseju kada je izgubio svoje mjesto pod suncem. Ovaj je tekst priča o našoj stvarnosti ispričana na jedan zaista duhovit način. Priča je to o društvu koje se dehumanizira prihvaćajući “vrijednosti” koje degradiraju čovjekovo biće. U ovom tekstu svi su likovi u fantastičnoj, paralelnoj stvarnosti koja im ne dozvoljava da funkcioniraju na “provjereni” način. Ne snalaze se I pokušavaju živjeti razbijeni novim situacijama do komičnosti, ali ne snalaze se. Upravo takve ljude nalazimo oko sebe, ljude koji su isplakali svoje dječje suze i dječje snove. Ovo je priča o ljudima koji se pokušavaju snaći i onda kada u njihovim životima nastupe tektonske promjene I kada se vjera u ljude i u sebe same jednostavno topi.
Ovo je priča o društvu u kojem nedostaje razumijevanja. Penjemo se babilonskim tornjem, jezici sun am davno pomiješani jer govor čovjeka definiraju vrijednosti kojima se on vodi u životu. Ovo je priča koja ima tendenciju okretanja prema samome sebi, prema ljudskoj spekulativnosti. Zašto jedni druge sve manje razumijemo? Koristimo se meta jezikom kojeg možemo koristiti jedino u razgovoru samih sa sobom. O kako je pusta babilonska zemlja! Jeste li primjetili koliko ljudi samo prolazeći ulicom govore sami sa sobom? Drugi ih ne razumiju pa moraju s nekim to podijeliti, a pas je oduvijek čovjeku najbolji prijatelj. Stoga i dalje nastavljaju “pseći život” na četiri noge pomalo nesretni i neshvaćeni!

Zvonimir Mijić