SINOVI UMIRU PRVI

 Autor: Mate Matišić

 Reditelj: Marko Misirača

 Dramaturg predstave: Ivan Velisavljević

 Dijalekatska obrada teksta: Milorad Telebak

 Scenograf: Dragana Purković Macan

 Kostimograf: Jelena Vidović

Muzika: Petar Topalović / SOPOT

Audio-dizajn: Petar Bilbija

Lektori: Milorad Telebak i Nataša Kecman

Inspicijent: Radovan Glogovac

Sufler: Maja Kalaba

Uloge:

Jakov, penzioner, 62 godine: Dragoslav Medojević

Ranka, njegova žena, penzionerka: Nataša Ivančević

Mićun, njihov sin, penzioner, 41 godina (invalid 75%): Aleksandar Stojković

Marija, njegova žena, 36 godina: Miljka Brđanin

Luka, Jakovljev brat, penzioner: Boško Đurđević

Mirko, njegov sin, penzioner, 38 godina (invalid 100%): Goran Jokić

Božo, njegov sin, penzioner, 36 godina (invalid 60%): Ljubiša Savanović

Aco, penzioner, kratkovid, 34 godine (invalid 75%): Zlatan Vidović

Mara, penzionerka, 60 godina: Svetlana Tanja Popović

Ivica, penzioner iz srednje Bosne, 38 godina (invalid 69%): Đorđe Marković

Darko, mafijaš iz Banje Luke, gradski tip, penzioner (invalid 25%): Vladimir Đorđević

Tihomir, penzioner iz Beograda: Rok Radiša

Avdo, penzioner iz Federacije BiH: Zoran Stanišić

Događa se u selu Rekavice, 2008. godine.

Premijera: 05.03.2016.

Reč reditelja

„Ideja o 'Sinovima...' stigla me je u rodnim Ričicama kraj Imotskog. Jednog popodneva tamo sam se zatekao u društvu nekolicine 30-godišnjih umirovljenika u seoskoj gostionici. Tamo sam susreo mladiće u dobi između 25 i 35 godina. Ponudio sam ih pićem, krenuo je razgovor i pitao sam ih čime se bave. Odgovorili su mi jednostavno: „Idemo u poštu i gostionicu“. U poštu po mirovine, jer su svi umirovljenici, a potom u gostionicu jer se tim dragim momcima u životu ništa drugo nije događalo, osim alkohola. I tu sam shvatio tu našu poratnu napetost koju sam odmah odlučio pretočiti u dramski tekst...“

 

Izjava Mate Matišića povodom premijere komada „Sinovi umiru prvi“ u HNK Osijek.

Iz teksta Ivane Barišić „Prikaz poratne zbilje između pošte i birtije u 'Sinovi umiru prvi'“, Večernji list, Zagreb, 15. 4. 2012.

Mnogo je tema i bolnih pitanja koje otvara ovaj izuzetan komad. Zato mislim da je potrebno i važno danas, više od dvije decenije nakon rata u BiH, postaviti na scenu Narodnog pozorišta Republike Srpske u Banjoj Luci Sinove i napraviti predstavu koja nas, poput onog Gogoljevog ogledala suočava sa mnogim ratnim i poratnim traumama koje svi živimo na ovaj ili onaj način, ali i predstavu koja na problem ratne i poratne stvarnosti gleda „odozgo“, iz ptičje perspektive, sa potrebnim otklonom kroz koji ćemo mnogo bolje osjetiti ono što nas tišti. Matišićev komad predstavlja svojevrsni žanrovski sinkretizam: ima tu svega i to na jedan jako promišljen način: od antičke tragedije do komedije apsurda sa elementima crnog, „montipajtonovskog“ humora. Realistična groteska bilo bi, možda, najtačnije žanrovsko odredište naše predstave.

Matišićev original dešava se u selu Ričice kod Imotskog, u Dalmatinskoj Zagori 2002. godine, dakle sedam godina od rata i tri godine od Tuđmanove smrti na koju se jedna od situacija u komadu odnosi. Naša adaptirana verzija „premještena“ je u selo Rekavice kraj Banje Luke u Republici Srpskoj i u 2008. godinu, 13 godina od rata, dvije godine od Miloševićeve smrti na koju će se pomenuta situacija referisati u našoj verziji i u godini velikih protesta ratnih vojnih invalida Vojske Republike Srpske povodom lošeg materijalnog stanja i odnosa vlasti prema njima.

Osim što se sam naslov komada referiše na našu ratnu i poratnu stvarnost, kao i na istoriju ovih prostora (na starce što su uvijek ispraćali u rat sinove koji su umirali prvi), kao dominantna tema naše predstave nameće se bolno pitanje na koje odgovora nema: koliko je traganje za prošlošću i iskopavanje starih rana (u metaforičkom smislu, želja da se konačno „raščiste“ pitanja oko Jasenovca, Jadovna i drugih stratišta ‒ u srpskom slučaju; isto se pitanje može postaviti u okolnostima hrvatskog ili bošnjačkog naroda) zaista potrebno i neophodno? Da li nam kopanje po toj prošlosti zapravo donosi samo nesreću i otvara uvijek novi krug mržnje, zla i nasilne smrti? Koliko god imali empatiju prema žrtvama i koliko god sa stanovišta žrtve težnja da se stvari „raščiste“ izgledala nužna, očigledno ta „raščišćavanja“ na ovim prostorima nikada nisu dobro donijela. Ostaje, dakle, vječno pitanje da li treba i da li je moguće jednom zauvijek zakopati ratne sjekire, staviti tačku na istoriju koja nam se intenzivno dešava i početi život u sadašnjosti?

Marko Misirača