Četvrtak, 13. februar 2020. u 19:30

Velika scena Madlenianuma

PREMIJERA

FRANZ LEHAR

VESELA UDOVICA
(Die lustige Witwe)  - opereta u tri čina

Libreto: Viktor Léon i Leo Stein

Dirigent: VESNA ŠOUC 
Reditelj: ROBERT BOŠKOVIĆ

Dramaturgija, prevod i adaptacija teksta: IGOR WEIDLICH
Scenograf: VESNA REŽIĆ
Kostimograf: DUŠKA NEŠIĆ
Koreograf: MILICA CEROVIĆ
Dizajn svetla: SRĐAN JOVANOVIĆ
Dizajn zvuka: DUŠAN ARSIKIN
3D mapping, hologrami i projekcije: MATEJ BODRUŠIĆ
Prevod i prepev stihova: VESNA ŠOUC, TADIJA MILETIĆ, GAVRILO RABRENOVIĆ, IGOR WEIDLICH

Asistent reditelja, glumački pedagog: ISIDORA GONCIĆ
Asistent scenografa: NINA KUZMIĆ
Asistent kostimografa: TIJANA TRAILOVIĆ
Asistent koreografa: JOVANA IKONIĆ
Asistent za step: NEMANJA NAUMOSKI
Inspicijent: VESNA ĆURČIĆ-PETROVIĆ

LICA:

Udovica Hana Glavari: BRANISLAVA PODRUMAC
Grof Danilo Danilović, sekretar ambasade: DIMITRIJE CINCAR KOSTIĆ
Baron Mirko Zeta, ambasador Montenegra: ŽARKO STEPANOV
Valensien, ambasadorova žena: MINA GLIGORIĆ
Kamil de Rosiljon: MARKO ŽIVKOVIĆ
Njegoš: ĐORĐE STOJKOVIĆ
Kromov, savetnik ambasade: LJUBOMIR POPOVIĆ
Olga, Kromova žena: ANJA ORELJ
Bogdanović, konzul: PREDRAG MILETIĆ
Silvien, Bogdanovićeva žena: MIRJANA STOJANOVIĆ
Konzul Prištić: VLADIMIR BULATOVIĆ
Praskovia, Prištićeva žena: MILENA MORAVČEVIĆ
Raul de St. Brioš, francuski diplomata: ARSENIJE TUBIĆ
Vikomt Kaskada, francuski diplomata: MILAN TUBIĆ

Ansambl: IVAN DEBELJAK, MARKO KOSTIĆ, FILIP ČALA, ĐORĐE VIKTOR VLAJIĆ, STEFAN ŽIVANOVIĆ,
TEODORA ATELJEVIĆ, JOVANA BULATOVIĆ, NINA MIJALKOVIĆ, KATARINA DIMITRIJEVIĆ,
KATARINA KALMAR, MAJA JOVANOVIĆ, MILJANA RADINOVIĆ, ISKRA SRETOVIĆ

ORKESTAR OPERE I TEATRA MADLENIANUM

Koncertmajstor: VESNA JANSSENS

Organizator: VUKAŠIN TOMIĆ
Muzička priprema: VESNA ŠOUC
Korepetitori: DRAGANA ANĐELIĆ BUNJAC i VLADIMIR GLIGORIĆ
Sufleri: ZORICA POPOVIĆ, KRISTINA JOCIĆ, SILVIJA PEC 
Priprema titlova i titlovanje: DRAGAN STEVOVIĆ
Tehnički direktor: MARKO VUSIĆ 
Šef maskersko - vlasuljarske radionice: MIRJANA RAKIĆ
Majstor scene: MILAN ĆIRIĆ 
Realizacija svetla: VLADIMIR KRUNIĆ
Video realizacija: ZVONKO JELUŠIĆ 
Garderoba: TANJA VUKSANOVIĆ, MILADIN PAVIĆEVIĆ 
Vajarska izrada biste: MILAN KONSTANTINOVIĆ 
Radionička realizacija opreme: Opera i teatar Madlenianum

Trajanje predstave: 3 sata sa pauzom

At the beginning of the 20th century, Vienna, as the main banking and business center of Europe, had enormous resources and a large number of rich people ready to support the arts, including several opera theaters, of which some been active to nowadays. Viennese opera hits would often travel to Berlin, London and New York and there was a constant search for new ideas and fresh talent.

In 1905, Viennese librettist Leo Stein came across a play he thought would be a good operetta - L'Attaché d'ambassade by Henri Meilhac.  Meilhac’s story of an attaché of a German state, lurking the richness of a wealthy and young widow, promised a good background for a comic operetta. He suggested that his associate and a manager of the Theater an der Wien, Victor Leon, that they should write a libretto together. They engaged Richard Heuberger as a composer, as he had previously composed the popular operetta The Opera Ball and its libretto had also been written by Leon and Stein and it was being performed at Theater an der Wien.

Heuberger began working on the score, but it was not “his cup of tea”. The Head of the theatre Wilhelm Karczag was so disappointed when he heard the first results that he (to Heuberger’s relief) gave the back. He wanted to cancel the project by the time his secretary, Emil Steinberger, suggested offering libretto to a composer Franz Lehar. The son of a master of the military orchestra, Lehar was at the time the leader of the theater orchestra and had already collaborated with Leon and Stein, but had never composed this kind of comic operetta before. However, in a few months the operetta was completed.

For the leading roles they engaged Mizzi Günther and Louis Treumann, of that time opera stars. During rehearsals, the theater management lost faith in the score and asked Lehar to withdraw it, but he refused. However, the soloists were so thrilled with the piece of art that they complemented the theatrical low budget by paying for their own luxuries costumes.

The operetta was premiered at the Theater an der Wien in Vienna on December 30, 1905. It achieved a sensational success and was performed 119 times in its first season. In the summer, this theater used to close due to the heat, but in 1906, because of high demand for The Merry Widow, they moved to another theater on the outskirts of Vienna, to return to their building in the autumn without interrupting the performance of the operetta.

When it reached its 300th consecutive performance, the theater management finally purchased new costumes. The operetta had 483 performances.

Just in a few years it achieved an international success. In 1906 it was performed in Hamburg, Berlin and Budapest in Hungarian language.

In 1907 it was translated into Croatian, English, Swedish and Italian and performed in Zagreb, London, Stockholm and Milan. It was performed 778 in London. King Edward VII saw it even four times and audience all over the country was excited about the Merry Widow. In the same year, the operetta began to be performed in the USA and at the New Amsterdam Theater in New York it was performed 416 times in just a year. The success was so huge that in Buenos Aires it was being performed in five different theatres simultaneously.  

In 1908 the play was performed in Copenhagen, Moscow, Cairo, Shanghai, Melbourne and Johannesburg, and afterwards in Madrid and Paris.

Parodies of the operetta have appeared as well. It has had a number of adjustments, with setting being changed, music adopted to the language it is performed in, changes in the names of the characters and headlines occurred as well, but the original version, the one once heard in London, has remained the most popular ever since.

The operetta originally had no overture. Lehar wrote it for the 400th performance, but was rarely used, as the original short introduction was preferable. , but it was rarely used, as an original short introduction was preferable. The Vienna Philharmonic performed the overture at the concert on the occasion of Lehar's 70th birthday, in April 1940.

What makes the music in The Merry Widow so appealing is the richness of melodies, the particular erotic fluid and the dance motifs that choreographers have always been happy to use.

The rhythms of mazurka, polonaise, kolo, gallop, cancan alternate in the operetta, but nevertheless waltz dominates. The orchestra is very numerous, real opera one, even symphonic and the title heroine has gone from the repertoire of cheerful and funny roles singer to the repertoire of opera divas.

Film and other adaptations have been made as well. The well – known music score includes "Vilja Song", "Da geh 'ich zu Maxim" ("You will find me at Maxim’s") and "Waldz Merry Widow Waldz".

The Merry Widow is estimated to have been performed about 500.000 times in the first sixty years. According to a theater writer John Kenrick, by 1960s, no other play or musical achieved such international commercial success.

No wonder it is known as the Queen of Operettas. 

And one interesting detail: Residents of the small town of Groningen in the Netherlands were, one Sunday morning, surprised to hear the bells of their church ringing the waltz of The Merry Widow!

I ČIN

U ambasadi Montenegra, u Parizu, održava se bal, a ambasador Zeta iščekuje trenutak kada će na bal da dođe bogata udovica Hana Glavari. Nervozan je jer zna da će je saletati francuski udvarači, a ako ona pristane da se uda se za nekoga od njih – njegova kraljevina Montenegro bi mogla da ostane bez novca. Zeta nema nameru da dopusti da udovičino bogatstvo padne u ruke stranaca i njegov jedini adut iz rukava je dokoni grof Danilo Danilović, koji nikako da pristigne na bal, pa ambasador šalje svog pomoćnika Njegoša da pronađe grofa.

U isto vreme, ambasadorova mnogo mlađa supruga Valensien koketira sa Kamilom de Rosiljonom, francuskim diplomatom, koji je u nju zaljubljen do ušiju. On joj na lepezi napiše „Ja vas ljubim”, a nju obuzme panika pri pomisli šta će biti ako je muž uhvati u preljubi. Panika postaje još veća kad Valensien izgubi lepezu.

Na bal stiže udovica Glavari i udvarači joj odmah padaju pod noge, kako Kamil, na nagovor Valensien, tako i dvojica upornih francuskih diplomata gladnih njenog novca – St. Brioš i Kaskada. U međuvremenu na bal dolazi i grof Danilo, pijan i umoran od zabave sa Grizetama, devojkama iz noćnog kluba, čiji je redovni posetilac. Nije srećan što je na balu i madam Glavari, jer s njom očigledno ima neke neraščišćene odnose iz prošlosti. Zato se radije povlači da odspava, a kada ga tu zatekne udovica, postaje jasno da su oni jednom bili ludo zaljubljeni, možda i više od toga. Iskra ljubavi između njih još postoji, ali i ponos, jer ona igra nedodirljivu, ostavljenu i povređenu damu, a on joj poručuje da joj nikad više neće reći da je voli. Jedno drugome najavljuju rat.

Za to vreme izgubljena lepeza izaziva pometnju u ambasadi kada dospeva i do ambasadora Zete, koji misli da je ona deo preljubničke veze nekog od njegovih konzula. On i ne sumnja u svoju vlastitu ženu. Da bi se zaštitila, Valensien čvrsto odlučuje da oženi Kamila sa udovicom Glavari, jer je njeno očijukanje s diplomatom, kao slobodnim čovekom, postalo preopasno.

Ambasador od Danila traži da oženi udovicu, ali ovaj to odbija, iako ne otkriva svoju prošlost sa madam Glavari. Pristaje tek da se „žrtvuje” za otadžbinu i obećava da će držati francuske udvarače podalje od nje.

Otkucava ponoć što za udovicu znači da je završila godina žalosti za bogatim suprugom. Ona sada može da pleše i prima nove bračne ponude, što su udvarači jedva dočekali. Ali dovitljivi Danilo ih na plesu sve otera i on zapleše s njom. Ima li šanse za novu ljubavnu iskru?

II ČIN

Dan nakon bala radnja se seli u letnjikovac na jezeru udovice Hane Glavari, gde su pozvani svi iz ambasade, ali i francuski udvarači. Ona očekuje grofa Danila, ali njega nema. Očekuje ga i ljutiti ambasador Zeta, jer je u strahu od novog „naleta” udovičinih udvarača.

I dok supruge konzula Montenegra koketiraju sa Francuzima, Kamil na Valensienin nagovor i dalje pokušava da osvoji udovicu Glavari. Stiže Danilo, ali još uvek odbija da se udvara udovici. Ipak, pristaje da pomogne ambasadoru Zeti da se dozna čija je lepeza na kojoj piše „Ja vas ljubim”, zato što Zeta smatra da će tim saznanjem moći uceniti francuske udvarače da se ne približavaju udovici. Ali plan je bezuspešan. Zeta i Danilo ne uspevaju da doznaju čija je lepeza s ljubavnom porukom.

Novi susreti, nasamo, Danila i Hane Glavari završavaju novom iskrom, ali je ponos i dalje prevelik kod oboje, pa se njihov „rat” nastavlja. Doznajemo da su njih dvoje nekada bili par i da je Danilo zaprosio u Maksimu, ali njegov ujak nije dopustio venčanje jer je Hana bila  siromašna devojka, kći prezaduženog seljaka. Danilo je tada otišao iz Pariza, a Hana se ubrzo zatim udala za bogatog starog bankara posle čije je smrti postala najbogatija žena Montenegra. Hana je ljuta na Danila jer ju je ostavio nakon veridbe, a on na nju jer se udala za drugoga i zato joj više nikad ne želi reći da je voli.

S druge strane, Valensien i Kamil u ljubavnom zanosu odlaze da razmenjuju nežnosti u obližnji paviljon, gde ih ugleda ambasadorov pomoćnik Njegoš. Kada u paviljon dođe Zeta, Njegoš pokušava da prikrije da je reč o Valensien i Kamilu, ali Zeta je uporan da otkrije ko je zaljubljeni par, pa viri kroz ključaonicu i prepoznaje svoju ženu. Ipak, kada se vrata paviljona otvore, iz njega izlaze Kamil i udovica Glavari. Ona je pomogla Valensien da se izvuče na zadnji izlaz i zauzela njeno mesto kako bi je spasila i prikrila njeno neverstvo. Svi su u šoku, a udovica doliva ulje na vatru svojom izjavom da se upravo verila sa – Kamilom de Rosiljonom! Povređen tim saznanjem, Danilo odlazi u Maksim, a uskoro i svi ostali kreću za Maksim jer ih tamo poziva madam Glavari da proslave veridbu.

Radnja se seli u Maksim, gde udovica nagovara pripitu Valensien da zaplešu zajedno sa Grizetama, tamošnjim plesačicama, a to i ambasadoru Zeti i Danilu pričinjava novi šok jer sve doživljavaju kao dodatnu provokaciju. Danilo ne priznaje da je ljubomoran, ali svejedno se skoro potuče sa Kamilom.

Kada svi odu da gledaju vatromet, Danilo ostaje da traži utehu kod Grizeta, ali ga na prepad iznenadi udovica Glavari, koja je sve to isplanirala baš kako bi Danila učinila ljubomornim i videla da li je još uvek voli. Kad ostanu nasamo obuzima ih sećanje na stare dane i postaje jasno da je sve između njih bio nesporazum: Danilo nije ostavio Hanu nakon veridbe, nego je otišao u Montenegro do svog ujaka, kralja Montenegra, da ga ubedi da mu dopusti venčanje sa Hanom. Kralj je na kraju dozvolio da se dvoje mladih uzmu, ali kad se Danilo vratio u Pariz, Hana se već udala i postala gospođa Glavari, jer je mislila da je Danilo zauvek napustio. Danila je njena udaja silno povredila, jer je Hanu iskreno voleo. Sada, kad su stvari izašle na videlo, Danilo napokon izjavljuje ljubav Hani, priznaje da je voli, prosi je, i ona pristaje. Prava ljubav pobeđuje.

Ostaje samo pitanje – čija je onda ono lepeza? Valensien priznaje Zeti da je njena, ali da je ona napisala odgovor, te kako je ona ipak poštena i časna žena. Ambasador, konzuli i diplomate ne mogu ništa drugo nego da pognu glavu jer ne mogu da shvate žene i njihov šarm – za njih su one „pravi đavoli” pred kojima će uvek da padnu na kolena.

Franz Lehar (1870–1948) je austrougarski kompozitor prevashodno poznat po operetama od kojih je najuspešnija i najpoznatija Vesela udovica (Die lustige Witwe), ali je takođe komponovao i sonate, simfonijske poeme, valcere i marševe.

Rođen u Kraljevini Mađarskoj, studirao je violinu na Konzervatorijumu u Pragu, ali ga je Antonjin Dvoržak savetovao da se okrene komponovanju. Nakon uspešnih studija i godina službe kao dirigent u mađarskoj vojsci, 1902. godine postaje dirigent u čuvenom bečkom pozorištu Theatre an der Wien. Njegove prve operete nisu doživele preterano veliki uspeh. Nakon toga je usledila inspiracija u kompozicijama i načinu komponovanja Štrausa, Dvoržaka i Pučinija (sa kojim je bio i prijatelj), kao i uključivanje narodnih melodija u operete, naročito spajanje sa sve popularnijim bluzom i rado slušanim američkim plesnim melodijama nakon Prvog svetskog rata.

Prvi veliki uspeh Franc Lehar je doživeo 1905. godine operetom Vesela udovica, koja je odmah nakon premijere postigla veliku slavu. Potom su usledile uspešne operete: Grof od Luksemburga, Zemlja smeha, Paganini, Carević i druge.

Za vreme Drugog svetskog rata, Lehar je ostao u Beču iako mu je supruga bila Jevrejka, dok je njegov dobar prijatelj i libretista Fric Lener-Beda stradao u Aušvicu. Lehar je svoju vilu u idiličnom austrijskom odmaralištu Bad Išlu, gde je i živeo poslednjih godina, zaveštao gradu sa obavezom da se od nje napravi Lehar muzej. Od svojih prihoda napravio je i Lehar fond za pomoć starim osobama.